Napustio nas je Marijan Beneš. Otišao je jedan od najvećih boksera u historiji Bosne i Hercegovine. Ne, jedan od najvećih sportista koje je naša zemlja imala.

Omiljen u cijeloj državi, Banjalučanin koji je rođen u Beogradu, a odrastao u Tuzli, život nije mazio.

U Banju Luku čelična pesnica ga je dovela 1967. kada je imao 16 godina. Zakucao je na vrata bokserskog kluba Slavija i tu ostao do kraja takmičarske karijere. Vjeran i odan.

Beneš je u karijeri 400 puta ulazio u ring. U samo 29 mečeva borilište je napustio pognute glave. Imao je ukupno 39 profesionalnih mečeva, od kojih je 32 puta pobijedio (21 meč nokautom), a šest je izgubio (tri nokautom) i jedan meč je boksao neriješeno.

Iako je imao hepatitis, nije razmišljao od povlačenju s ringa, sve dok nije zbog teške povrede oka okončao karijeru.

Ipak, zbog ovih pet borbi pamtit ćemo Marijana Beneša kao jednog od najvećih boksera Europe.

Marijan Beneš – Anatolij Kamnjev (1973.)

Prvi put Europa za njega je čula na Europskom amaterskom prvenstvu 1973. godine u Beogradu. Osvojio je najsjajnije odličje. Imao je 22 godine.

U finalu u poluvelter kategoriji pobijedio Anatolija Kamnjeva iz Sovjetskog Saveza (SSSR) prekidom borbe u trećoj rundi.

Beneš je osvojio zlato onako kako je boksovao čitavu karijeru – fanatičnom borbenošću. Kamnjev je minut prije kraja prve runde iskoristio Marijanove spuštene ruke i snažnim desnim krošeom poslao ga na pod. Kada se oglasio gong, Beneš se uputio ka pogrešnom uglu, toliko je bio uzdrman udarcem…

Čim se malo oporavio, naš bokser je krenuo na sve ili ništa. Boksovalo se spuštenim gardom, pljuštali su udarci s obje strane, pukla je arkada Benešu, a u trećoj rundi „pukao“ je i Kamnjev…

U finišu treće runde francuski sudija Masco je zbog povrede sovjetskog boksera prekinuo meč, tako da je pobjeda pripala našem takmičaru.

Marijan Beneš – Gilbert Cohen (1979.)

Godine 1979. Sportska dvorana „Borik“ u Banjaoj Luci bila je krcata. Četvrta runda, Francuz Gilbert Cohen neoprezno otvara gard i Beneš ga baca na zemlju.

Više od 5.000 ljudi skandira u delirijumu Marijanovo ime. Osvaja profesionalnu titulu prvaka Starog kontinenta.

„Ali, tek poslije tih velikih pobjeda za izazivača sam dobio najtežeg protivnika – život. Poslije sjaja i sreće uslijedi i pakao“, pričao je svojevremeno Beneš.

Banjalučki borac tukao je kao sa maljem neprikosnoveno i bez zadrške „lomeći kosti“ sebi i protivniku, otjerao je preneraženog Cohena u ugao i “mlatio ga” širokim zamasima kakvi do tada skoro da nisu viđeni u bokserskom ringu.

Poslije tri savršene runde koje je Cohen nekako preživio, u četvrtoj rundi Beneš je nasrnuo na nesretnog Francuza kao da je to bila runda njegova života.

Marijan je stigao sa tri koraka do Cohena, koji se sagnuo da izbjegne udarce, a onda je primio onaj presudni, onaj koji ga je odvojio od poda.

Beneš koji je tada s leđa izgledao kao Rocky shvatio je da je taj trenutak onaj presudan i uhvatio ga u klinč udarajući ga prvo lijevo, pa desno, dok se Cohen nije konačno srušio, a dvorana u Banjoj Luci eksplodirala.

Čitava nacija je tada klicala Marijanu Benešu, novom heroju i novom idolu od Vardara do Triglava, koji se na nevjerovatan i spektakularan način popeo na bokserski europski tron. Poslije pobjede protiv Cohena njegovi Banjalučani su ga na rukama nosili gradom.

Marijan Beneš – Andoni Amana (1979.)

Prvi put branio je titulu 6. juna 1979. protiv Španca Andoni Amana. Španac je do tog meča imao 26 pobjeda i nijedan poraz. Beneš je sam izabrao da dođe u Bilbao, na noge Špancu. Amana je izdržao osam rundi i tu mu je bio kraj. Amana je izgubio tehničkim nokautom, jer je sudija prekinuo borbu.

Tada je Beneš izjavio: „Amana je dobar bokser, čini mi se najboljii s kojim sam boksovao“, a kroz smiješak je dodao:

“Njegova je nesreća jedino u tome što je za rivala izabrao mene“.

Marijan Beneš – Sandy Torres (1979.) 

Dva i po mjeseca nakon što je uništio karijeru Špancu Amani, stigao je u Zenicu, gdje je za protivnika 25. novembra 1979. godine imao Sandyja Torresa. Amerikanac portorikanskog porijekla konstantno je provocirao našeg šampiona udarcima u oko.

Bilo je tu i namjernih udaraca, a početkom šeste runde Marijanov menadžer Villy Zeller podigao je peškir u znaku predaje!

Tada je Marijan u trećoj rundi doživio udarac u oko, ništa nije vidio. Morao je predati meč.

Marijan Beneš – Ayub Kalule (1980.)

Za titulu svjetskog prvaka borio se sa Ayubijem Kaluleom 12. juna 1980. godine u danskom Randersu. Tada ga je menadžer Zeller prodao, prihvatio je sve uvjete koje su postavili Danci. Marijan je boksao sa rukavicama od 10 unca („To nisu rukavice – to su jastuci! U njima se bore bokseri – amateri, početnici! Zašto si pristao na takve uslove?!“, vikao je), čak su i sudije bili dvojica Danaca i jedan Holanđanin.

U svlačionici je zrak bio čudan, kažu da se puštao vreli zrak da ga ošamuti, a na kontrolnom mjerenju vaga je bila pogrešno podesena, tako da je prikazivala dva kilograma viška, koje je morao skinuti do meča. Na zvaničnom mjerenju bio je poprilično iznad dozvoljene težine.

U šestoj rundi je Beneš izveo napad kao u Banjoj Luci na Cohena. Međutim, zbog velikih rukavica, njegovi udarci nisu imali istu snagu. Pobjedu je na bodove odneo Kalulea, iako je bilo previše očigledno da je Marijan bio znatno bolji.

U toku tih 15 rundi, izgubio je ravno šest kilograma i bio je svjestan da je bio bolji, dok se Kalule nije sjećao kako je meč završen.

To je pet najvećih borbi našeg šampiona, a ljubitelji boksa u Sarajevu imali su čast da ugoste Marijana Beneša.

Tog 9. marta 1982. godine u Skenderiji pao je Tony Desroche. Bile su dovoljne svega dvije runde da ga naš šampion obori na pod.

(radiosarajevo.ba)