Oni su najodanija armija tuzlanskih “Crveno – crnih”. Oni su Fukare Tuzla! Sve je počelo jos krajem 60-tih…

Nakon avantura i kratkih izleta u Prvu ligu Jugoslavije došla je sezona 1968/69. Razigravanje za Prvu ligu se igralo sa Budućnosti iz Podgorice. Fenomenalnih 3:0 za crveno-crne u uzvratu u Podgorici odjeknulo je kao bomba u slanom gradu. Svi koji su mogli išli su do Sarajeva dočekati igrače na aerododromu. Do Tuzle u koloni je već bilo nekoliko stotina automobila. Svečani doček je održan na trgu i tako je sve počelo. Godine odličnih izdanja Slobode u Prvoj ligi su postale standard, Tušanj je bio pun, prosjek je bio 10-12 hiljada na stadionu, a naravno sve je gorilo kada su dolazili ekipe velike četvorke.

U tim godinama A tribina Tušnja okuplja one najvatrenije. Bili su to ljudi svih profila, svih zanimanja, raznih imovinskih stanja, ali svi su bili vatreni i strastveni u svojoj ljubavi prema Slobodi. Upravo po tome se A tribina i razlikovala od ostalih tribina. Spontano se formiraju društva, ekipice, njihova mjesta su bila poznata na A tribini. U to vrijeme je Dundo kafić broj 1 u kojem se okupljaju navijači Slobode prije utakmice. Uz standardno neizbježno točenje tuzlanskog piva postoji još jedna legenda. Na dan kada je Sloboda igrala sa nekim od klubova velike četvorke šal ekipe koja taj dana gostuje je bio ispružen na cesti ispred Dunde i niko nije mogao proći najpoznatijom tuzlanskom ulicom, a da šal ne izgazi. Upravo u to vrijeme, sredinom 70-tih nastaju prva dva transparenta koji postaju redovni na Tušnju, ali i na utakmicama Sloboda Dite u Univerzitetskoj dvorani. “Raja iz gradske ulice” i “Navijači iz Moluha” će ostati poznati kao prvi transparenti navijača iz Tuzle.

U to vrijeme još uvijek nema organizirane grupacije, ali se redovno ide na utakmice. Fanatični zaljubljenici prate Slobodu od Triglava do Đerđelije. Postaje trend da velika tuzlanska preduzeća organiziraju odlazak na velike utakmice tako da ostaju zabilježena iz tog perioda masovna gostovanje iz Osijeka i Beograda. Priče kažu da se u Osijeku taj dan prevrtalo sve što se našlo pri ruci,a ono što daje posebnu draž da smo ove informacije dobili iz prve ruke od danas eminentnih i uvaženih osoba našeg grada za koje nikada ne bi rekli da su se nekada u svojoj mladosti tukli za crveno-crne boje.Paralelno sa uspjesima na Tušnju razvija se dvoranski sport u našem gradu, prvenstveno muška i ženska košarka. Još uvijek se utakmice igraju u Univerziteskoj dvorani koja počinje biti mala za sve ljubitelje sporta koji će poslije Tuzli donijeti i evropsku krunu. Na utakmicama sa velikim klubovima dvorana je znala biti puna pet sati prije njenog samog početka. I dok je Sloboda Dita još uvijek bila nestabilan prvoligaš počinje uspon ženskog kluba Jedinstvo Aide.

Osoba, ličnost i svi stariji će reći prva i vjerovatno do sada neprevaziđena osoba kada je u pitanju navijanje u Tuzli bio je Faruk Sejranić – Otrov. Postoje mnoge priče o čovjeku ogromnih dimenzija, koji je stajao uvijek iza zapisničkog stola skinut u bijelu potkošulju. Gledati njega kako svaku utakmicu doživljava kao borbu na život ili smrt nikoga nije mogla ostaviti ravnodušnim. Galama, dizanje dvorane na noge, bodrenje naših ekipa, sočne psovke na račun gostiju, ali i napadi na sudije, delegate, prebijanje od strane policije su bile samo neke od nekih stvari zbog kojih će ga pamtiti svi oni koji su ga poznavali. I na koncu, on je bio uzor krajem 70-tih svim klincima koji su dolazili u Univerzitetsku i od koji je većina kasnije poslije postala jezgro grupe koja organizirano počinje pratiti tuzlanske klubove prvo pod nazivom “Red-Black Killers”, a kasnije “Fukare”.

A kako sve počinje!? Grupa klinaca počinje da gotivi te užarene noći u Univerzitetskoj dvorani, a sve pod jakim utiskom već spomenutog Otrova. Spontano počinju da se druže, dogovaraju da dolaze na utakmice zajedno i polako utakmice u Univ. dvorani postaju nezaobilazne za njih. Proljeće je 1983.godine, a Jedinstvo je ugostilo kosarkačice iz Prištine. Na tribinama Univ. dvorane več standardno grupa maloljetnih i golobradih mladića, od kojih je najstariji imao 16 godina, bodre domaće igraćice. Ti mladići su bili Sulejman Dorić – Suljo, Josa, Romeo, Ikina, Džafa, Ivica Šokac, Sejo. Pred kraj utakmice neko iz grupe je poveo “Idemo u Beograd” aludirajući na sljedeću utakmicu Jedinstva protiv Crvene Zvezde. Poslije utakmice je mladićima prišao tadašnji predsjednik kluba, Hilmo Džubur koji je u to vrijeme bio i sekretar Općinskog suda. Pitao je mladiće:

“Je li stvarno hoćete u Beograd?” Njihov odgovor Vam ne moramo pisati! U toku sedmice su radili telefoni, svi su zvali drugove,a sljedeći vikend se u Beograd zaputio pun autobus uglavnom maloljetnih momaka. Kanisteri od 25 lit. kao bubanj su bili jedini rekviziti i polako počinje saga. Sa tog gostovanja priča legenda o izvjesnom beogradskom policajcu koji je našim momcima cijelu noć trubio da ako naprave najmanji problem da će ih voditi u “29.novembar”. Ulica 29. novembar je tadašnja i današnja adresa Policijske uprave grada Beograd.

Sulejman Dorić – Suljo je legenda. Tako bi otprilike mogli početi opis velikog navijača svih klubova iz porodice Sloboda. Iz tuzlanskog naselja Solana Suljo je od početka 80-tih propratio mnoge generacije fudbalera, košarkaša, rukometaša, ali i navijača koje su dolazile i prolazile. Suljo je svo vrijeme tu, uz Slobodu i kada je najteže. Oni koji ga bolje poznaju reći će da će tako zauvijek ostati jer Suljo i Sloboda ne ide nikako. Ni on bez nje, ni ona bez njega. “Ustani Suljo, Fukare te zovu, zovu Ustani Suljo, kosijaneru”

Te sezone Jedinstvo osigurava učešće u Kupa Liliane Ronchetti, a za nesreću u prvom krugu dobijaju za protivnika belgijski kraljevski klub “Roya Charles”. Sljedećih par godina stasava ženska košarkaška ekipa koja će pokoriti Evropu. Iz tog perioda kada su u pitanju dvoranski sportovi se mogu izdvojiti i dešavanja kada je Sloboda Dita igrala baraž u Kumanovu sa Radnički LMK i Borac Čačak; utakmica sa Olimpijom u Kraljevu kada je u sjećanju ostao hotel Livade kod Čačka; anegdote iz januara 1992.godine kada je Sloboda Dita gostovala ekipama iz Srbije; gostovanje u Šibeniku sa stajanjem u Derventi; utakmicu kupa ženske košarke u Bečeju u sezoni 1991/92.

Također iz tog perioda nam je ostala i ova slika sa Banjice kada je Sloboda gostovala OFK Beogradu. Naši momci su otputovali vozom na utakmicu.

Obzirom da je ovaj tekst o prijeratnim putevima nastao na osnovu usmenog predanja nekoliko svjedoka tog vremena spomenut ćemo neka imena koja su se ponavljala u svačijoj priči. Momci koji su se tih dana družili i pratili košarkaške klubove u obje kategorije bili su Faruk Sejranić-Otrov, Sulejman Dorić – Suljo, Asim – Kožar, Josa, Tanasko, brača Miki i Gogi, Azur “Smrdo”, Čiro, Romeo, Erka Bokser, Ikina, Džafa, Ivica – Šokac, Sejo, Šeherac, Miđa, Pips, Damir Veseli, Muha, Miko, Djani, Isak, Kareli, Hido, Muamer Mitar, Jasko Sova, Bendo s Krojčice, Taha, Marijo, Tinja, Kareli, Drago – Toljaga. Ovaj spisak je u fazi dopune…

Prve godine poslije rata donose veliko rivalstvo sa zeničkim Čelikom pa samim time i sa Robijašima. Ono što je interesanto ja da su tada odnjegovana pojedina prijateljstva na toj relaciji koja su se poslije prenosila na novije generacije te se i danas zadržao jedan zdrav, sportski i prijateljski odnos sa mnoštvo ličnih poznanstava i prijateljstava.

Tih godina među momcima se profilira jedna osoba, animator, inovator, čista subkultura, totalni Tuzlak, veliki čovjek i prijatelj Saša Grgić Vilenjak koji će u sljedećih 15-tak godina postati zaštitni znak našeg grada. Na našu veliku žalost Sale Vilenjak nas je napustio 2011.godine u svojoj 32. godini života nakon hroničnih problema sa srcem. U srcima svih nas Sale će ostati zauvijek i duboko vjerujemo da nas odozgo posmatra.

Tih godina je Istok je bio dupke pun. Pričati o nekom mentalitetu u to vrijeme još je rano pa smo tako mogli viđati šalove i dresove drugih ekipa, ali se vremenom dizajnira jedan novi pokret i stil. I dok smo možda vizuelno kaskali, na ulici je u tom vremenu ekipa Fukara vrijedila nevjerovatno jako. Način života i navike su imali svoju cijenu i to onu najveću pa tako danas većina jezgra grupe uopće nije više sa nama.

Sloboda tih godina igra bitnu ulogu, ali ostajemo uvijek kratki za korak. Druga mjesta u prvenstvu i finalisti kupa ostaju najveći dometi. Finale kupa sa Sarajevom 1997.godine igrano na Koševu je vjerovatno naše najbrojnije gostovanje u novijem dobu.

Košarka također puni Mejdan te se subotom znalo ići direktno sa Tušnja na košarku. Sloboda postaje učesnik Kupa Radivoja Koraća te na taj način Fukare postaju prva grupa u BiH koja idu van granice podržati Slobodu. U Mejdanu se igraju utakmice pred 7-8 hiljada ljudi i tako postajemo možda najkopletnija dvoranska grupa.

Početkom novog milenijuma i smrću Mustafe Hukića Sloboda gubi korak sa vodećim ekipama u ligi. Slabi rezultati na Tušnju i činjenica da se utjeha našla u košarci utiču na to da bilježimo jedan pad posjeta i inteziteta grupe na fudbalskim utakmicama. Ipak, uvijek prisutan na Istoku je bio i ostao Sale Vilenjak te postoji mnoštvo anegdota iz tog vremena kada je na Istoku bila grupica koja se odlično zabavljala.

Nekada 2004.godine se dolazi na ideju stvaranja udruženja koje je bilo zamišljeno na odličnim pretpostavkama. Slijedi spoj mladosti i iskustva, formiranje Udruženja, u priču ulazi i momak sa naših prostora koji je od rata nastanjen u Austriji, a kojem je ljubav prema Slobodi prešla od njegovog starog. Počinje se opet intezivno pratiti Tušanj, organizirano se ide na gostovanja, radi se marketing.

Ipak, svaka novina donosi i svoje izazove. Novo vrijeme nosi i druge sisteme pa se dešava neminovna smjena generacija. Kristalizira se novo jezgro grupe. To vrijeme donosi i pojavu podgrupa, a sigurno najveći trag je ostavila Slana garda čiji su neki od članova i danas prisutni. I pored činjenice da jedna toliko masovna grupa je morala imati svojih neželjenih trenutaka i razmimoilaženja u mišljenju ipak ne možemo da se otmemo utisku da je postojalo jedno veliko jedinstvo. Animozitet između naselja i kvartova gotovo da nije postojao i mogao se steći dojam da su svi spremni pomoći svakome.

U ovom vremenu Fukare dobijaju svoj prepoznatljivi izgled. Momci skloni tome rade grafite, rade se majice, kape, duksevi, šalovi, stickeri, šolje sa sve motivima Fukara. Polako, ali sigurno je izgrađen brend, a samim time i subkultura.

U međuvremenu opšte stanje na BH tifo sceni dobija sasvim drugi izgled. Sukobi postaju svakodnevnica pa tako i naša grupa nije izuzetak. Stvara se tradicija sukoba sa Manijacima, Hordama, Ultrasima. Vrlo česti neredi u našem gradu na Fukare bacaju pogrešnu percepciju grada pa tako se Fukare personificiraju sa nečim lošim, ali obzirom da isto breme nosi većina grupa to je stvar sa kojom se mora živiti i mijenjati.

U sezoni 2011/12 Sloboda nakon 23 godine kontinuiteta u Prvoj saveznoj ligi Ex Yu i zajedničkim ligama BiH po prvi puta ispada iz elitnog ranga. Međutim, podrška koju su dobijali u toj sezoni, a i u protekloj sezoni igrajući Prvu ligu Federacije od današnje generacije Fukara je sigurno za pamćenja. Podsjetimo, Sloboda je u posljednjem kolu poražena u Ist. Sarajevu, Leotar je kući savladao Željezničara, GOŠK u Mostaru Veleža te se obistinila jedina moguća varijanta u kojoj Sloboda ispada. Po povratku iz Ist. Sarajeva Sloboda je dočekana sa emocijama, a Fukare su se klubu zaklele na ljubav bez obzira na rang takmičenja. Svoje obećanje Fukare su ispunile pružajući podršku Slobodi na svim domaćim i gostujućim utakmicama.

Svaka nova generacija preuzima na sebe breme da taj brend njeguje. Ipak, nikada ne treba zaboraviti istinske ideale i životne ciljeve pa sigurno da u jednom momentu u životu postoje prioriteti. Ono što je sigurno da će tuzlanskim ulicama uvijek odzvanjati njeno ime i naš poznati brend “Mi smo Fukare iz grada soli”. To je tako bilo, to je tako sada i to će tako uvijek biti jer:

ŽIVOT BEZ SLOBODE NIJE ŽIVOT – SLOBODA DO GROBA