I pored bogate sportske istorije SD “Sloboda”, posebno između dva rata, nema mnogo pisanih tragova, bar ne u dokumentaciji Društva. Oslanjajući se najvećim dijelom na istraženu istoriografsku arhivsku građu koja je bila osnova i za izradu knjige edicije “U krilu revolucionarnog radničkog pokreta” i “Muzička sekcija – stasala zajedno sa fudbalom”, mogli su, iako fragmentarno da spoznaju osnovne tokove djelovanja Društva i prelomne trenutke u njegovom historijskom razvoju.

Prethodna istraživanja istorije radničkog pokreta, posebno KPJ i naprednih sindikata, a u čijem se okrilju razvijalo i djelovalo Društvo. Tako i saznajemo da su RSK “Gorki”, a kasnije i RSK “Sloboda”, na izvjestan način dijelili sudbinu revolucionarnog radničkog pokreta ovog kraja, čija je ukupna aktivnost, pa i utemeljenost u rad ovog sportskog Društva bila pod prismotrom žandarmerije i policije, a što je često rezultiralo zabranom rada i zatvaranjem društvenih prostorija.
Nakon održanog Kongresa ujedinjenja i stvaranja Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista) u Tuzli su, sredinom 1919. godine, otpočele pripreme za formiranje Radničkog sportskog kluba. Na konferenciji Mjesne organizacije SRPJ (K), koja je održana 17. oktobra 1919. godine, izabrano je novo Mjesno partijsko vijeće u kome su bili: predjsednik Mato Vidović, potpredsjednik Jovo Sretenović, sekretar Mitar Trifunović, zapisničar Franjo Miškovski, blagajnik Miko Trifković, kontrolor Drago Železnik, Stjepan Kranjčec i Safet Hadžiefendić i članovi bez funkcije Kosta Đorđević i Osmo Hurić. Nakon konstituisanja Vijeće je istog dana donijelo odluku o sazivanju osnivačke skupštine za osnivanje Radničkog sportskog kluba. Osnivačkom skupštinom, održanom krajem oktobra, rukovodili su: Jovo Sretenović, Mato Vidović, Safet Hadžiefendić, Ljubo Simić, Niko Trifkovič i Petar Dugonjić. U prvi upravni odbor – rukovodstvo kluba izabrani su: Leonard Banker, zidarski radnik, Mato Vidović, Niko Trifković, molerski radnik, Stjepan Brkljačić i Alfred Puhta, električarski radnici, Mijo Cuvaj i Ahmed Mandžić, stolarski radnici, Franto Bauzek, mašinbravarski radnik, Emil Kranjčec, Jakov Čurić i Petar Dugonjić, pekarski radnici, Franjo MIšovski, grafički radnik, Safet Hadžiefendić, obućarski radnik, August Mot, odžačar i Karlo Švarc, vodoinstalaterski radnik. Iz strukture izabranih, može se zaključiti da su svi članovi upravnog odbora bili radnici koji su bili zaposleni u deset različitih radničkih zanimanja.

Pripreme za formiranje Kluba trajale su prilično dugo. Da bi se klub mogao registrovati trebalo je prethodno nabaviti odgovarajuće rekvizite i obezbijediti 24 verifikovana fudbalera, što je, pored ostalog, bio uslov da se Klub poslije osnivanja prijavi vlastima i Sportskom savezu. Prvi radnički sportski klub u Tuzli, dobio je naziv “Gorki” po imenu velikog sovjetskog pisca Maksima Gorkog. O tome kako je Klub dobio ime “Gorki”, Petar Dugonjić, član prvog Upravnog odbora, kaže sljedeće: “I, kad su se več pripreme za skupštinu privele kraju, predlagano je da se Klub zove “Sokolović” po imenu na Miću Sokolovića, poznatog radničkog borca. Tada je Mitar Trifunović Učo primjetio: “Ljudi, malo će ih znati da smo Klubu dali ime po našem Mići. Većina će misliti na Mehmeda Sokolović”. Praktični Franjo Rezač je insistirao da se na skupštinu ode sa konkretnim prijedlogom. “Ako niko nema od vas ja bih predložio da Klub nosi ime Maksima Gorkog…” rekao je Mitar Trifunović Učo. Prema odluci Upravnog odbora niko u Klubu nije mogao biti igrač ako nije član Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista). Igrači “Gorkog” bili su skromni i disciplinovani sportisti. Svojim poštenjem, ponašanjem i zalaganje osvajali su publiku tamo gdje su nastupali. U prvo vrijeme sjedište Kluba je bilo u Rudarskoj ulici, nedaleko od sadašnjeg skvera. Do kraja 1923. godine Klub je tri puta mijenjao sjedište. Poslije prvog preseljenja njegove prostorije nalazile su se u zgradi Židovske banke, zatim u Hotelu “Grand” gdje se danas nalazi izložbeni paviljon i na kraju ponovo u Rudarskoj uliici u zgradi u kojoj je nekad bio. Utakmice su igrane na dva igrališta. Prvo tzv. “Komunističko igralište” nalazilo se na prostoru između sadašnjih zgrada Mašinsko-saobraćajnog i Hemijsko.tehnološkog školskog centra, a drugo bilo je na vojnom vježbalištu u istočnom dijelu grada, na jednoj poljani gdje se sada nalazi Osnovna škola “Braća Ribar” u Tuzli.

Sportsko društvo Sloboda stvarano je mukotrpno, a opstalo je u vrijeme četiri režima i društvena uređenja i u vihoru dva teška rata. Ponekad se moralo mijenjati ime da se ne bi ugasilo, ali nikad nisu promijenjeni osnovni postulati društva, a to su: sloboda, pravda, čast i patriotizam, i čvrsta veza sa širokim narodnim masama.

Prva zabrana rada izrečena je 1923, godine, zbog boje dresova i grba, a obnova je uslijedila godinu poslije, kada je društvo dobilo ime „Hajduk“, ali je i ono ubrzo zabranjeno. Od 1927. godine društvo nosi ime „Sloboda“ i više nije mijenjano. Do završetka Drugog svjetskog rata uslijedile su još dvije zabrane, 1932. (rad obnovljen 1935.) i 1941. godine.

Najteži period u radu svakog društva, pa i svakog čovjeka, općenito, jeste vrijeme u kojem se konflikti rješavaju ratom. Ali, i tada su članovi društva znali na koju stranu treba da se opredijele i šta da rade. U Drugom svjetskom više stotina članova RSD Sloboda sudjelovalo je u NOR-u, od kojih je 109 poginulo, a osam je proglašeno narodnim herojima. U posljednjem, Odbrambenom ratu, oko 800 članova, sportista, trenera i sportskih radnika RSD „Sloboda“, našlo se u Oružanim snagama BiH. Poginulo je 29 članova.

Nakon konačnog oslobođenja Tuzle, već u marta 1945. godine obnovljen je rad društva, sada pod nazivom RSD „Sloboda“. Radom je rukovodio odbor sa predsjednikom Mehmedalijom Hukićem. Nogometaši i tamburaši svo vrijeme bili su i ostali okosnica RSD „Sloboda“, pa danas FK Sloboda i Muzička sekcija, odnosno, Tamburaški orkestar Sloboda, također slave 95-godišnjicu postojanja.

Ovo društvo bilo je i ostalo okosnica razvoja tuzlanskog, ali i sporta cijele BiH. U bivšoj državi bili smo među najboljim sportskim društvima, sa velikim brojem klubova u najvišem rangu takmičenja, sa brojnim sportistima koji su rezultatima pronijeli slavu „Slobode“, Tuzle i cijele države.

Zanimljivo je da su od 1960. godine najuspješniji sportisti Tuzle proglašavani 49 puta, a od toga 32 puta najbolji su bili članovi „Slobodine“ sportske porodice.

Nažalost, ratna razaranja i agresija na BiH 1992. godine nisu zaobišli ni Tuzlu. Bilo je pokušaja da se društvo ugasi, a imovina i prostorije uzmu za novoformirana društva i klubove. Kao i u svim vremenima od osnivanja, trijumfovalo je Slobodino zajedništvo i jedinstvo. Društvo je opstalo zahvaljujući duhu zajedništva i jedinstva njegovih članova, ali i svih građana Tuzle, koali ni to nije za ji su mu uvijek, pa i danas, davali podršku kao jednom od simbola našeg grada.
U skladu sa novim zakonskim propisima, januara 1994. godine, Upravni odbor tadašnjeg Radničkog sportskog društva Sloboda, donio je odluku o promjeni naziva u Sportsko društvo „Sloboda“. Skupština SD Sloboda, na prijedlog predsjednika, dr. Ante Raosa, 9. maja ove godine ustanovila je 30. novembar, kao dan društva.