Perica Ivetić: Nisam se pokajao što igram za “Amerikanca” i Slobodu!
Od februara prošle godine, Perica Ivetić je standardni igrač ekipe sa Tušnja. Ovaj 29-godišnji odbrambeni igrač, rođen je u Livnu, a fudbalsku karijeru počeo je u banjalučkom Borcu 2008. godine.
Od tada je nastupao ekipe Bela Krajina (Slovenija), Laktaše, BSK Banja Luka, Velež, Olimpik i Koper (Slovenija). Ivetić je do sada u crveno – crnom dresu upisao 39 premijerligaških i šest utakmica u Kupu Bosne i Hercegovine.
Između ostalog u svojoj biografiji ima upisane i nastupe za mladu reprezentaciju BiH.
Danas je neizostavna karika u igri Slobode, a u kombinaciji sa Efendićem i Kostićem, prava je enigma za protivničke igrače. Vlasnik je osam žutih kartona, od koji je šest “zaradio” u premijerligaškim utakmicama i dva u Kupu BiH. U ekipu sa Tušnja, Ivetić je došao 24. februara 2015. godine, a ugovor sa Crveno – crnim ima do 30. juna 2016. godine.
Perice, imate zavidnu fudbalsku karijeru. Igrali ste za nekoliko klubova u BiH i Sloveniji. Kako je došlo do vaše saradnje sa ekipom iz Rudarske 2.?
– Prve fudbalske korake sam napravio kao šestogodišnjak, kada sam iz rodnog Livna izbjegao u Banja Luku i doselio se u naselje gdje je FK BSK bio praktički 50 metara od kuće u kojoj sam stanovao. Često sam u to vrijeme išao da da gledam treninge prve ekipe, čak i da im dohvaćam lopte. Tu se zapravo i rodila želja u meni da jednog dana postanem fudbaler, što danas i jesam. Jako mi je drago zbog toga, jer fudbal je jednostavno moj život, dio mene bez kojeg ne mogu. Kroz fudbal sam upoznao mnogo ljudi, drugara, stekao prijatelje, izgradio sebe kao ličnost, pobjegao od ulice, lošeg društva… Kao što ste rekli igrao sam za sve mlađe selekcije i mladu reprezentaciju. Imao sam tu sreću da osjetim kako je to biti dio reprezentacije. Igrao sam za mnoge klubove u Bosni i Hercegovini i Sloveniji. U FK Sloboda sam došao na poziv trenera Husrefa Musemića, sa kojim sam prije surađivao u Olimpiku. Moram priznati da sam se malo dvoumio oko dolaska u Slobodu jer u to vrijeme Sloboda je bila prakticki pred ispadanjem iz lige. Nisam ni znao ko igra tu, koji ljudi vode klub i kakve su ambicije kluba, a ja sam igrao u klubu koji je bio u vrhu slovenačkog fudbala i očekivao sam neki bolji transfer da napravim. Međutim poslije poziva trenera Husrefa Musemića i razgovora koji smo obavili čuo sam za gospodina Azmira Husića, kao za nekog “Amerikanca”, koji hoće da Slobodu vrati na mjesto koje joj pripada. Poznavajući od ranije da Husref Musemić nikad nije važio za neozbiljnog čovjeka i trenera shvatio sam da će Sloboda biti ozbiljan i organizivan klub. Sa predsjednikom sam sve dogovorio za tri minute i nisam pogriješio, što se danas vidi u ovoj godini i pol koliko sam proveo u Slobodi.
Standardni ste igrač u ekipi Slobode, igrate u odbrani lijevog beka, preferirate li oštru igru, budući da imate osam žutih kartona?
– Igram u odbrani lijevog beka i sigurno kao odbrambeni igrač, da moraš igrati čvrsto, jako i agresivno na granici kartona. Po prirodi sam takav, temperamentan, ne volim da gubim, teško se nosim sa porazima. Ponekad i pretjeram u svom ponašanju na terenu, ali nikad u toj mjeri da sam dobijao kartone za priču ili namjerno udaranje protivničkih igrača. Jednostavo kad igram volim da imam u sebi taj pozitivni naboj i to me tjera da budem bolji.
Igračima koji igraju u napadu zadovoljstvo je kada nižu golove, u čemu je zadovoljstvo odbrambenog igrača?
Napadači po prirodi razmišljaju samo kako će dati go, što im je i posao a mi odbrambeni igrači kako ćemo spasiti go, ali isto tako odbrambeni igrači postižu golove po čemu se oni izdvajaju i prave razliku kao naš Ivan Kostić. Čovjek jednostavno ima osjećaj za gol i ja mu na tome zavidim. Nadam se da ću i ja postići neke golove koji će biti važni za klub i za mene i moju bolju igru. Do sada sam rijetko davao golove, ali pamtim jedan jako važan, koji je odveo moj klub Borac u evropsko takmičenje protiv Sarajeva na Koševu.
Mnogo toga ste prošli sa Slobodom, nizale su se pobjede, ali porazi. Koji poraz vam je najteže pao u dosadašnjem dijelu takmičenja?
– Sa Slobodom sam stvarno mnogo prošao u ovoj godini i pol dana, jednostavno sve mi djeluje kao da je ovako moralo da bude. Ali ja bih istakao da za ovo što se dešava u Tuzli, najveće zasluge idu igračima, trenerima i jednostavno čovjeku bez kojeg ovo ne bi moglo a to je predsjednik kluba Azmir Husić. Posebno bih istakao pošten rad, jer bez toga nema uspjeha. Koliko samo toga smo prošli teškog u proteklom periodu, odricanja, posvećenosti, ali prevagnula je želja da nešto napravimo i u tome smo jednim dijelom uspjeli. Zato kažem, ako Sloboda osvoji titulu a nadam se i vjerujem u to da hoće, da bi to bila najpoštenija i najpravednija titula u istoriji Premijer lige. Ovim ne želim da umanjim tuđe uspjehe i titule, već jednostavno, dugo sam u fudbalu, i želim da se ostvari taj cilj, jer nekima smo pokvarili planove. Nažalost, u životu je normalno da ti ljudi oproste sve osim uspjeha. Bilo je dosta slatkih pobjeda, ali nažalost neki porazi su bolni. Nije mi krivo kada izgubim, ako je neko u toj utakmici bolji od mene. Ali mi je teško kada mi neko uzme nešto, a nije to zaslužio. Najviše me zabolio poraz od Sarajeva na Koševu u oktobru prošle godine. Svi znamo šta je i kako je tamo bilo.
Sloboda je na dobrom putu da se izbori za dvostruku krunu, po vama, kakve su realne šanse?
– Mi dobro igramo čitavu godinu i u Kupu i Prvenstvu što pokazuju i naši rezultati. U finalu Kupa smo i četiri kola su do kraja. Vjerujem da ćemo tako i nastaviti i izgurati ovo do završnice najbolje što možemo i probati da osvojimo što više možemo, ali naš primarni cilj sa početka sezone je ispunjen. Ostali smo u ligi već na polusezoni i onda smo našim radom i igrama došli u situaciju da se borimo za vrh izlazak u Evropu i titulu. Sljedeći cilj nam je da probamo što prije obezbjediti siguran izlazak u Evropu. A onda da nas Bog pogleda za sve ovo što smo radili ovih godinu i pol dana i nagradi nas titulom. Bio bi to vrhunac svima nama zajedno koji radimo, borimo se i živimo za to.
Sa Slobodom ste vezani ugovorom do kraja juna ove godine. Namjeravate li ostati u Slobodi ili pak, karijeru nastaviti u nekom drugom klubu?
– Ugovorom sam vezan za Slobodu do juna. O tome sad nešto puno ni ne razmišljam, važno mi je da ostvarimo što bolji rezultat, kako za klub tako i za sebe. Kad se sve ovo završi budem li trebao Slobodi i Sloboda meni, ova priča će se nastaviti. Ako ne, Tuzla će uvijek ostati u mom srcu kao jedan od najljepših gradova u kojima sam igrao, i moram ovo reći volio bi da je više ovakvih gradova u državi, gdje se ne gleda kako se zoveš i prezivaš i ko si, šta si, već kakav si čovjek i sta nosiš u sebi.
Kako vam se dopada Tuzla i kako ste prihvaćeni u ekipi, a kako kod navijača i simpatizera kluba?
– Tuzla kao grad mi je baš fin i sviđa mi se struktura grada. Panonska jezera su ostavila poseban dojam na mene, ali najveći utisak su ostavili ljudi, koji su opušteni i kao što sam prije naveo ne dijele se na ove ili one i to je moj najveći i najljepši dojam Tuzle. Grad k´o grad svaki je lijep na svoj način a moja Banja Luka je najljepša. Dobro sam prihvaćen u gradu i klubu. Sa svima imam dobar odnos, ali morate druge pitati kako mene vide. (smijeh)
Čime je popunjeno vaše slobodno vrijeme?
– Slobodno vrijeme provodim učeći engleski jezik, jer sam loš na tom polju i u druženju sa prijateljima koje sam upoznao u Tuzli. Redovno idem na ćevape kod Zlaje, kad imam slobodnog vremena. To su najbolji ćevapi koje sam ikada jeo a posebno bih istakao saigrača Harisa Mehmedagića, sa kojim provodim najviše vremena.
D.D.