Sutra je 30. novembar, Dan RSD Sloboda i ujedno, Dan FK Sloboda. Navršava se 97 godina od osnivavanja i djelovanja sportskog društva.

U povodu ovog dana objavljujemo tekst tuzlanskog novinara Miroslava Petrovića, koji je štampan u knjizi “Sportsko društvo SLOBODA 1919. – 2009.”, izdatoj u povodu 90. godišnjice Društva.

Članovi uprave i igrači FK “Gorki” nakon osnivanja društva

Priča o historiji Sportskog društva „Sloboda“ pravi je kolaž sportskih uspjeha, padova, dostignuća, rekorda, imena. Pokušaj sagledavanja bogatstva jednog ovakvog društva u različitim vremenima, u razdoblju od devet decenija, nije nimalo jednostavan i lagan posao. Naprotiv, od osnivanja 1919. godine do danas, ogroman je period u kome su se dešavali brojni, historijski i manje važni događaji. To je razdoblje dva rata, jednog svjetskog, od 1941. do 1945. godine, i drugog, Odbrambenog rata, od 1992. do 1995. godine.

Teško je reći koji je period u radu Društva i njegovih članova, važniji. U svakome se dešavalo nešto što je određivalo sudbinu pojedinca, ali i način organizovanja i djelovanja kolektiva.

Zgrada u kojoj je oktobra 1919. godine usvojena odluka o osnivanju RSD “Gorki”, kasnije “Sloboda”

Stvaranje SD Sloboda pratili su brojni problemi, počev od zabrana rada i djelovanja, do prekida usljed ratova, pa do pomalo arhaičnog života u današnjem vremenu društva koje se još transformiše, traži svoje mjesto pod svjetskom kapom i u kojem je sve još daleko od idealnog miljea, nužnog za razvoj sporta.

Kada je bilo najteže
„Prvih stotinu godina je najteže, a tek onda ćemo vidjeti šta nas čeka“, rečenica je koju su, dakako u šali, najčešće ponavljali stanovnici španske pokrajine Katalonije, u godini u kojoj je obilježena stogodišnjica Barcelone, nesumnjivo najpoznatijeg sportskog društva u svijetu.

Bilo je to 1999. godine, otprilike u isto doba godine kada je Sportsko društvo Sloboda iz Tuzle obilježilo 80.godišnjicu osnivanja i neprekidnog rada. Ako je suditi po teškoćama u kojima se trenutno nalaze naše sportsko društvo i udruženi klubovi, onda se s možemo nadati da će preostalih deset do „stotinu najtežih godina“, najpoznatija sportska porodica u BiH prevaliti s istom upornošću, istim korakom i uvijek pravom stranom.

Sportsko društvo Sloboda stvarano je mukotrpno. Opstalo je u vihoru dva teška rata. Promijenila su se četiri režima i društvena uređenja. Ponekad se moralo mijenjati ime da bi se opstalo, ali nikad nisu promijenjeni osnovni postulati Društvu od osnivanja do danas, a to su: sloboda, pravdoljubivost, rodoljublje i veza sa širokim narodnim masama. Što bi rekli, nikad robom, nikad na strani nacionalizma, rasizma, fašizma ili agresije.

Sportisti Tuzle 1961. godine – svi iz Slobodinih klubova

To se pokazalo i u vremenima u kojima je ljudski rod bio na velikim iskušenjima. U Drugom svjetskom više stotina članova RSD Sloboda sudjelovalo je u NOR-u, od kojih je 109 poginulo, a osam je proglašeno narodnim herojima.

U posljednjem, Odbrambenom ratu, koji po destrukciji, teško da će se ikada ponoviti na ovim prostorima, oko 800 članova, sportista, trenera i aktivista RSD Sloboda, našlo se u Oružanim snagama BiH. Poginulo je 29 članova Društva.

Poleđina iskaznice RSD “Sloboda” sa ispisanim ciljevima i pravilima

Programski zadaci Društva uvijek su bili u funkciji vremena. Od osnivanja do Drugog svjetskog rata, sport nije bio cilj nego sredstvo za klasnu i oslobodilačku borbu članova RSD Sloboda. Zbog straha od širenja ideja radničkog proletarijata i komunizma, kao i zbog sindikalnog udruživanja, režim je na članove Slobode budno motrio. Rad je više puta zabranjivan. Vlastima je, između ostalog, smetala i crvena boja dresova, kao i grb na njima, sa srpom i čekićem. Igrališta na kojima su nastupali fudbaleri Slobode, nazivana su komunističkim.

Nije sredstvo nego cilj
U Društvu su vremenom osnivane i druge sekcije: najčešće su to bile dramska i muzička. To se činilo ne samo zbog interesa članstva za izvansportskim aktivnostima, nego da bi se članovi Društva mogli družiti, razmjenjivati ideje, dogovarati propagandne, političke i sindikalne aktivnosti.

„Poslije Drugog svjetskog rata, sportska društva dobila su novu ulogu. Sport više nije bio sredstvo, nego cilj i u tome je RSD Sloboda imalo odlične rezultate“, podsjetio je na jednoj od jubilarnih proslava dr. Anto Raos, sadašnji predsjednik Skupštine SD Sloboda.
Parola „u zdravom tijelu, zdrav duh“, bila je motiv za obnavljanje rada u ratu zamrlih klubova, kao i osnivanje novih sportskih kolektiva i organizacija. Tako su u Tuzli odmah poslije završetka Drugog svjetskog rata osnovani SD „Monopolac“, RSD „Proleter“ u Kreki, OSD „Jedinstvo“, RSD „Rudar“ u Bukinju, dok je rad RSD Sloboda obnovljen.

Mehmedalija Džambić, predsjednik općine Tuzla, dolazi na stadion Tušanj i proslavu 60. godišnjice RSD Sloboda

U razdoblju od 1945.do 1992. godine, sport je bio jedan od pokretača razvoja cjelokupnog društva. Izdvajana su velika sredstva za masovnu fizičku kulturu i kvalitetni sport. Formirane su posebne samoupravne interesne zajednice za sport i kulturu, koje su finansirane izdavanjem stanovitog postotka iz ličnih dohodaka radnika. Zato se često spominje da je vrijeme s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina, bilo zlatno doba za sport, kako za vrhunski, tako i za masovni.

Defile na Tušnju povodm 60.godisnjice RSD Sloboda

Dovoljno je spomenuti da je uoči agresije na BiH, u tuzlanskim preduzećima, u rudnicima uglja i solarstvu, u građevinskoj, metalnoj, prehrambenoj i drugoj industriji, u školama i na fakultetima, u organizacijama udruženog rada i zajednicama i drugdje, bilo oko 50.000 zaposlenih, na osnovu čega se prostom računicom može utvrditi da su za sport i kulturu izdvajana ogromna sredstva. I zato je Tuzla bila poznata ne samo kao sredina s razvijenim kulturnim, nego i iznimno bogatim sportskim životom.

Smotra svih sportskih klubova RSD Slobode u povodu 60. godišnjice

 Muški i ženski sport
U RSD Slobodi su nakon obnove rada 1946. godine, formirani brojni novi klubovi. Osim muških, postojale su i ženske ekipe u rukometu, odbojci, košarci i još nekim sportovima. S obzirom da su novi klubovi osnivani i u drugim sportskim društvima, početkom šezdestih godina godine izvršeno je grupisanje na tzv. muške i ženske sportove. Cilj reorganizacije bilo je racionalnijeg trošenja društvenih sredstava namijenjenih za ovu oblast društvenog angažovanja. Dogovoreno je da SD Sloboda razvija tzv. muške kolektivne sportove, a OSD Jedinstvo ženske. To je dalo dobre rezultate koji su se ogledali kako kroz omasovljenje, tako i u pogledu ostvarivanja vrhunskih rezultata. Tuzla je imala prvoligaše u skoro svim sportovima i važila je kao jedan od najsportskijih gradova u bivšoj državi.

Nogometaši Gorkog iz 1919. godine

U klubovima SD Slobode egzistiralo je oko 3.000 članova svih uzrasta. Neki od njih postali su svjetske sportske zvijezde.

Od završetka Odbrambenog rata, cijela država, pa tako i sport, nalaze se u teškoćama koje su karakteristične za zemlje u tranziciji. Na nivou držane nije usvojen Zakon o sportu, pa samim tim ne postoji adekvatan okvir za normalan rad klubova i sportskih društava. Mnogi su usljed besparice prestali sa radom.

Proglašenje najboljih sportista i ekipa Tuzle za 1985. godinu

Očekivanja da će ulazak stranog i domaćeg kapitala na ove prostore biti stimulator sportske masovnosti i rezultata, nisu se za sada obistinila. Klubovi teško preživljavaju, ali i u takvoj situaciji RSD, koje je 1993. godine preregistrovano u Sportsko društvo Sloboda, dobilo je novu ulogu. Tradicija okupljanja i zajedničkog djelovanja i rješavanja aktuelnih problema u Slobodi nije prekinuta. Društvo sada, osim objedinjavanja aktivnosti na sportskom polju, ima i ulogu finansijskog i organizacijskog servisa udruženih klubova.

Historija svijetlog imena
O razvoju i nastanku RSD Slobode prilično se zna. U ovoj prilici, prije svega radi novih generacija članova, valja podsjetiti na neke najznačajnije detalje iz slavne prošlosti. Sportsko društvo Sloboda nastalo je na temeljima Radničkog sportskog kluba „Gorki“, osnovanog 1919. godine. Bilo je to u vrijeme Oktobarske revolucije i buđenja proletarijata diljem svijeta. Ideja „crvenog oktobra“ ostavila je trag na sve potonje organizacijske i političke aktivnosti u ovom društvu.

Skupština RSD “Sloboda”: Bahrija Tanović, Anto Raos i Fuad Mešanović

Fudbalski klub dobio je ime po jednom od ideologa Oktobarske revolucije, Maksimu Gorkom. Vršnjak je Komunističke partije Jugoslavije, a ideje proletarijata i komunizma godinama su članovima bile zvijezda vodilja u radu i djelovanju.

Tačan dan osnivanja „Gorkog“ i danas je predmet rasprava i polemika. U dokumentima se negdje spominje oktobar, u drugim se osnivanje veže za kraj novembra. Klub je, zbog zabrane rada, dva puta mijenjao ime, najprije u Hajduk 1924. godine, te Sloboda 1927. godine. Uz sportski klub, zbog lakšeg okupljanja i djelovanja, postojale su dramska, muzička i još neke sekcije, a od prvog dana i tamburaška. Ona se, uz kraće prekide rada, održala do danas, te se smatra jednim od temelja Sportskog društva.

Dan SD Slobode 30. novembar
Skupština SD Sloboda, pod predsjedavanjem, dr. Ante Raosa, 9. maja ove godine (2009.) jednoglasno je usvojila odluku o ustanovljenju dana SD Sloboda. Ubuduće će se, kao dan Društva, obilježavati 30. novembar. Ovu odluku obrazložio je predsjednik Skupštine, dr. Anto Raos.

Pašaga Mandžić otvara stadion Tusanj 1857. godine, mikrofon drži Vlasto Nikolić

– Kad je riječ o osnivanju Radničkog sportskog društva „Gorki“, najčešće se navodi da je to bilo krajem novembra 1919. godine, ali nigdje ne stoji kojeg dana. Jasno, mi danas moramo poći od nekih pretpostavki, pa i one da je društvo moralo biti formirano u slobodno vrijeme. Cijenimo da prije 90 godina, nije bilo slobodnih dana, osim nedjelje. To znači da je osnivački skup RSD mogao biti održan u nedjelju, 23. ili 30. novembra 1919. godine. Iz tih razloga, opredijelili smo se da to bude 30. novembar, jer smo sigurni da je do tog dana Društvo već bilo formirano.

U publikaciji „Vremeplov“ iz 1997. godine, ugledni tuzlanski hroničar i umjetnik, Dragiša Trifković, navodi da su početkom 1919. godine zahtjev za registrovanje podnijeli fudbalski klubovi iz Tuzle: HNK Zrinski (ugašen 1941. godine, a obnovljen 1992. godine), jevrejski Makabi, koji je djelovao četiri godine, te SOK Obilić (kasnije Šumadija).

Mitar Trifunović Učo (sjedi, prvi s lijeva), jedan od osnivača RSD “Gorki”, odnosno, “Sloboda” 1919. godine

„Krajem oktobra iste godine registrovan je i Radnički nogometni klub Gorki, kasnije Sloboda, dok je 1922. godine registrovan muslimanski klub Bura, kasnije Zmaj od Bosne“, navodi Trifković.

U biltenu „F.K. Sloboda“, koji je štampan 26. avgusta 1957. godine, neposredno nakon otvaranja stadiona Tušanj, objavljen je tekst novinara Asima Gruhonjića „Od Gorkog do Slobode“. U njemu se navodi da je, „kao posljedica revolucionarnog vrenja i stvaranja KPJ, došlo do masovnog učlanjenja radnika i omladine u rad partijskih organizacija, sindikata i kulturno-prosvjetnih grupa. Pored političke aktivnosti radničke klase ovog kraja, dolazi i živa sportska aktivnost. Na inicijativu Blagoja Parovića, polovinom juna 1919. godine, osniva se Radničko sportsko društvo „Gorki“. Parović je prema istom izvoru izabran za prvog sekretara Društva.

Ne Sokolović nego Gorki
Najdetaljniji, a vjerovatno i najpouzdaniji podaci o osnivanju Gorkog, objavljeni su u monografiji „70 godina RSD Sloboda“, izdatoj 1989. godine. Autor Dževad Pašić navodi kako je Mjesna organizacija Socijalističke radničke partije Jugoslavije 17. oktobra 1919. godine pokrenula aktivnosti na sazivanju osnivačke skupštine Radničkog sportskog kluba.
„Krajem oktobra 1919. godine osnivačkom skupštinom rukovodili su Jovo Sretenović, Mato Vidović, Safet Hadžiefendić, Ljubko Simić, Niko Trifković i Petar Dugonjić U prvi Upravni odbor kluba izabrani su sve sami radnici: Leonard Banker (zidar), Mato Vidović i Niko Trifković (moleri), Stjepan Brkljačić i Alfred Puhta (električari), Mijo Cuvaj i Ahmed Mandžić (stolari), Franto Bauzek (mašinbravar), Emil Kranjčec, Jakov Čurić i Petar Dugonjić (pekarski radnici), Franjo Miškovski (grafičar), Safet Hadžiefendić (obućar), August Mott (odžačar) i Karlo Švarc (vodoinstalater).

Jedan od osnivača, Petar Dugonjić, opisao je u sjećanjima kako je klub dobio ime. U pripremama za osnivačku skupštinu, predlagano je da se klub zove „Sokolović”, pa ugledu na poznatog radničkog borca, Miću Sokolovića.

„Ljudi, malo ljudi će znati da smo klubu ime dali po našem Mići. Većina će misliti na Mehmed-pašu Sokolovića“, rekao je tada radnički tribun Mitar Trifunović Učo i predložio da se klubu da ime Maksima Gorkog, što je i prihvaćeno. Pravila za rad kluba dobijena su Radničkog sportskog kluba Hajduk iz Sarajeva, a svi članovi morali su biti članovi SRPJ-a ili komunisiti“, sjećanja su Petra Dugonjića.

Klub je u prvo vrijeme sjedište imao u Rudarskoj ulici, blizu Skvera. Kasnije je još tri puta mijenjao sjedište. Osim na „komunističkom igralištu“ u blizini Južnog lagera, Gorki je utakmice igrao i na vojnom vježbalištu, na lokaciji današnje osnovne škole Novi Grad.
Prema Pašiću, za predsjednika Gorkog izabran je Miroslav Pintar, a za sekretara Blagoje Parović, vatreni zagovornik i promotor intenzivnijeg političkog rada sa omladinom.

Svečana sjednica Skupštine RSD Sloboda 2004. godine, povodom 85.godišnjice Društva (Foto: Miro Petrović)

Utakmice „Gorkog“ u funkciji su širenja sindikalnih i komunističkih ideja. Nakon donošenja Obznane i usvajanja Zakona o zaštiti države (1921. godine), počeo je progon komunista i socijalista. Sud je 1921. godine zatražio da klub promijeni ime i boju dresova, a kako članovi nisu na to pristali, nego su još neko vrijeme djelovali s istih političkih pozicija, rad „Gorkog“ zabranjen je 1923. godine.

Poslije „Hajduka“ došla je “Sloboda”
Pojedini članovi zabranjenog kluba sačuvali su dresove i sportske rekvizite, a 1924. godine osnovali su novi klub, pod imenom Hajduk, koji je bio preslika „Gorkog“. Političko djelovanje nastavljeno je u kroz dramsku i muzičku sekciju, a njihovi članovi pratili su fudbalere na utakmice, usput priređujući predstave i zabave na kojima se okupljao veliki broj građana.

Ime kluba promijenjeno je 20. novembra 1927. godine, kada je, u stvari, održana osnivačka skupština Radničkog kulturno-sportskog društva Sloboda.

„Skupština je održana u Radničkom domu, a prisustvovalo je 40 drugarica i drugova“, zapisano je tadašnjoj štampi. Za predsjednika privremene uprave izabran je Jozo Z. Jurić, za potpredsjednika Fadil Ibrišimović, za sekretara Mijo Cuvaj, za njegovog zamjenika Đuro Vernot, a za blagajnika Sulejman Bojanić. Za članove uprave izabrani su još Katica Mandić, Omer Žunić, Oto Milinović i Boško Mrkić. Osim sportske, obnovljen je rad diletantske (dramske), tamburaške sekcije i pjevačke sekcije.

Atmosfera na jednoj noćnoj utakmici u Tuzli prije desetak godina

Sportska sekcija se početkom 1928. godine osamostalila, pa izvjesno vrijeme djeluju i Radničko kulturno-sportsko društvo i Radnički sportski klub istoga imena, Sloboda. Fudbalskom klubu pristupili su mnogi bivši igrači klubova Zrinjski, Bura, Šumadija i sekcije Senata, među kojima i Meša Selimović.

Novi impuls u radu RSK Slobode početkom tridesetih godina prošlog stoljeća, daju nove progresivne snage, Milan Gavrić, Ivan Marković Irac, Leonardo Banker, Albin i Tomas Lebeničnik, Haim Pinto i drugi. Njihova sportska aktivnost prepoznata je kao krinka za političko djelovanje, partijska čelija im je provaljena i razbijena 1932. godine, kada su pohapšeni i osuđeni na robiju u trajanju od jedne do osam godina.

Ne lijegaj kasno…
Rad RSD Sloboda drugi put je zabranjen 1932. godine. To je bilo krizno razdoblje u radu, jer je razbijanjem komunističke organizacije, Sloboda ostala bez velikog broja aktivista. Početkom 1935. godine obnovljen je rad RSD Sloboda, kada su u UO izabrani Mustafa Tinjić, predsjednik, Slavko Bakarić, potpredsjednik, Safet Hadžiefendić, Albert Altarac, Mehmedalija Hukić, Viktor Bartek i još neki članovi.

Ekipa Slobode iz 1960. godine

Front djelovanja proširen je osnivanjem tamburaške, dramske, horske, stonoteniske i šahovske sekcije. Pored radničke omladine i komunista, članovi Slobode u sve većem broju su srednjoškolci i studenti. Godine 1940. godine u Slobodi je i službeno osnovana partijska čelija. Na poleđini članske iskaznice navedeni su zadaci kluba: „Podizanje sporta, okupljanje radničke omladine, odgoj u sportskom, prosvjetnom i kulturnom duhu. Boja kluba je crveno-crna sa značkom u obliku petokrake zvijezde. Član kluba može biti svaki pošteni čovjek“.

Slijede i preporuke članovima: „Druže, budi sportaš! Ne pij alkohol, on ubija čovjeka. Ne puši duhan, on čovjeka truje. Ne lijegaj kasno, to čovjeka iscrpljuje, više čitaj, manje kartaj, čuvaj se pogrdnih izraza – jer to ne doliči svjesnom radniku. Slobodno vrijeme provodi u brdima i na igralištu – ostavi kafanu i birtiju. Posveti se kulturnoj i prosvjetnoj izgradnji, uistinu ćeš biti dobar drug, otac i domaćin“.

Uoči početka rata u Jugoslaviji 1941. godine, članovi Slobode imali su formiranu i skojevsku organizaciju. Veliki broj članova sudjelovao je u šestoaprilskim demonstracijama, na stotine se uključilo u NOB. U Tuzli su vlast ponovno zabranila rad Slobode, zaplijenivši cijelu imovinu. Dio dokumentacije o radu društva sakrio je tada istaknuti član i rukovodilac RSD, Mišo Vokić, ali je u jednom požaru sva arhiva o radu i djelovanju izgorjela.

Emin Suljetović Fiko, generalni sekretar RSD “Sloboda” u najteža vremena

Nakon oslobođenja Tuzle, septembra 1944. godine, počele su pripreme za obnovu rada RSD Sloboda. Mada je aktivnost obnovljena marta 1945. godine, u pojedinim dokumentima stoji da je dozvolu za rad Društvo zvanično dobilo u avgustu 1946. godine. Te godine fuzionisali su se OSD „Jedinstvo“ i Sloboda, a nakon nekoliko godina ponovo je osnovano OSD „Jedinstvo“.

Novi sportski objekti
Društvo je imalo osam sekcija u raznim dijelovima grada. Sredinom pedesetih godina fuzionisali su se radnička sportska društva „Proleter“ i Sloboda. Time su u znatnoj mjeri ojačani klubovi Društva: košarkaški, kuglaški, bokserski, fudbalski i atletski. Od tada pa do jeseni 1948. godine zvaničan naziv društva je Radničko fiskulturno društvo Sloboda.
Sportsko društvo je poslije rata bilo matica skoro svih sportskih, ali i kulturnih zbivanja. Radom je rukovodio odbor sa predsjednikom Mehmedalijom Hukićem. Ovaj period karakterističan je po velikom entuzijazmu, omasovljenju sporta, formiranju novih klubova, te izgradnji niza sportskih objekata. Za Tuzlu i klubove RSD Sloboda najvažnija bila je izgradnja stadiona „Tušanj“ (1957. godine), a četvrt stoljeća kasnije i Sportskog centra „Mejdan“ (1984. godine). U sklopu hotelu „Tuzla“ izgrađen je 25-metarski bazen, u kojem treniraju i takmiče se plivači Slobode.

To vrijeme krasio je veliki entuzijazam.
– Na izgradnji stadiona radile su brigade sportista i druge omladine. Sama činjenica da je Tuzla dobila stadion poput onih u Beogradu ili Sarajevu bio je dovoljan motiv da se istraje i i ispolji neviđeni elan mladih Tuzle – izjavio je u periodičnom listu „Sloboda“ iz 1984. godine Salih Atić, predsjednik RSD Slobode s kraja pedesetih i s početka šezdesetih godina.
Prilikom otvaranja stadiona „Tušanj“, pred više od 10.000 posjetilaca, tadašnji politički lider Tuzle, Pašaga Mandžić, rekao je da je u izgradnu ovog sportskog objekta uloženo oko 80 miliona dinara.

Na stadionu je tokom narednih godina u više navrata gostovala fudbalska reprezentacija Jugoslavije, sa Vladimirom Bearom, Dragoslavom Šekularcem, Borom Kostićem i ostalim vedetama tog vremena. Na „Tušnju“ je Sloboda ukrstila koplja i sa urugvajskim „Penjarolom“, brazilskim „Korintijansom“ i „Juventudom“, njemačkim „Forvercom“, engleskim „Vulverhemptonom“ i drugim velikim timovima.

Sportske zlatne godine
Fudbaleri i tamburaši okosnica su RSD Sloboda, a osnivanje novih klubova uslijedilo je nakon obnove njegovog rada. Atletičari su organizovano počeli djelovati još 1946. godine, kada i košarkaši, plivači, pa kratko i vaterpolisti. Bokseri su na ringu izuzetno borbeni 1948. godine, od 1954. godine u društvu su teniseri, od 1956. kuglaši, a od 1959. rukometaši. Sportska porodica je uvećana 1977. godine osnivanjem hrvačkog kluba, šahisti su član RSD od 1984. godine, a karatisti od 1994. godine.

U historiji RSD i klubova, mnogo je događaja koji se pamte s posebnom pažnjom i ponosom. U nezaboravne događaje spada pobjeda fudbalera Slobode u „majstorici“ protiv Budućnosti u Titogradu, 29. juna 1969. godine, u kvalifikacijama za Prvu ligu (0:0, 3:0). Pamti se i „majstorica“ košarkaša Sloboda Dite u Zadru protiv ljubljanskog „Slovana“ i pobjeda nakon dva produžetka, 21. marta 1981. godine. Samo godinu prije, Zlatan Saračević je na dvoranskom prvenstvu Evrope u Zindelfingenu osvojio zlatnu medalju u bacanju kugle. Iste godine, teniseri su se okitili naslovom ekipnog prvaka Jugoslavije, a taj će podvig ponoviti slijedeće godine. Tu svakako treba dodati i 3. mjesto fudbalera Slobode i sudjelovanje u Kupu UEFA, 1977. godine.

Članovi RSD Sloboda prilikom prijema kod Josipa Broza Tita u Bugojnu 14. novembra 1979. godine

Kruna djelovanja, kako je prilikom proslave 70. godišnjice RSD Sloboda, izjavio predsjednik Zdravko Jovanović, jeste 2.500 aktivnih sportista okupljenih u 11 klubova i sekcija.
Fudbalski klub je ukazom predsjednika Jugoslavije, Josipa Broza Tita, odlikovan Ordenom bratstva i jedinstva sa zlatnim vijencem, a RSD Sloboda Ordenom zasluga za narod sa srebrenim zracima, koji im je uručio izaslanik predsjednika države, Franjo Herljević, dugogodišnji član ove sportske porodice.

Susret s predsjednikom Titom
U događaje koji će ostati upisani u historiju SD Sloboda, svakako je bio susret s predsjednikom SFRJ, Josipom Brozom Titom. Prijem u državnoj rezidenciji u Bugojnu, u povodu 70-godišnjice osnivanja i djelovanja RSD Sloboda, dogodio se 14. novembra 1979. godine. Delegaciju je predvodio tadašnji predsjednik društva, Muharem Abdurahmanović Haro, a sačinjavali su je predstavnici svih Slobodinih klubova, te predstavnici društveno-političkog života grada. Abdurahmanović je Titu uručio Zlatnu plaketu Društva.

Do 1992. godine Društvo je funkcionisalo izuzetno dobro, a rezultati su bili impresivni. Gotovo da nije bilo značajnijeg takmičenja, na kojem nisu sudjelovali, i osvajali nagrade i priznanja članovi našeg društva. Stoga je logično da su sportisti Slobodinih klubova uvijek bili najzastupljeniji u raznim izborima najuspješnijih sportista Tuzle i BiH, kao i u bivšoj zajedničkoj državi. Najbolji sportisti Tuzle od 1960. godine proglašavani su 49 puta, a 32 puta najbolji su bili upravo iz Sportskog društva Sloboda.

Atmosfera na utakmicama Sloboda Dite iz 2005. godine (Foto: Miro Petrović)

Nažalost, ratna razaranja i agresija BiH nisu zaobišli ni Tuzlu, a time i našu sportsku porodicu. U ovom vremenu SD Sloboda preživljavalom je teške trenutke. Osnivana su nova sportska društva, pretežno s nacionalnim predznakom. Pojedinci su pokušavali jačati na uštrb SD Slobode i uraditi ono što nije uspjelo ni jednom režimu do tada, da Slobodi oduzmu prostorije, imovinu i dokumentaciju i da je ugase.

Kao i u svim vremenima od osnivanja, kada su se članovi Društva žestoko borili, nekad za ideje, drugi put za simbole i boje, naposljetku i za goli opstanak, i ovoga puta, u nešto drukčijim, ali nimalo lakšim okolnostima, trijumfovalo je Slobodino zajedništvo i jedinstvo.
Upornost se isplatila i danas vjerovatno ne bi bilo proslave 90-godišnjice da nije bilo upornosti, hrabrosti i principijelnosti velike grupe Sportskom društvu Sloboda odanih članova i prijatelja. Među njima posebno zaslužuju da se spomenu: dr. Anto Raos, Bahrija Tanović, Emin Suljetović Fiko, Fahrudin Avdičević, Dževad Šećerbegović, Adem Tucaković, Muharem Abdurahmanović Haro, Ismet Mišo Berberović, Ibrahim Nukić Baškan, Ekrem Ibrić, Sakib Mujezinović, dr. Alija Azabagić, Željko Mitrić, i drugi članovi udruženih klubova.
Protivnici SD Sloboda nisu uspjeli iz prostog razloga što je veliki broj ne samo članova i prijatelja SD Sloboda, nego i građana svih nacionalnosti, stao u odbranu sportske porodice koja je bila i ostala simbol slobodarske Tuzle.

Zlatne strune tamburaša
Sportsko društvo Sloboda danas, porodica je sa 11 klubova i Tamburaškim orkestrom.
Košarkaši su već četvrtu sezonu u bosanskohercegovačkom vrhu. Fudbaleri su dva puta igrali u Intertoto kupu i čak u šest poslijeratnih finala Kupa BiH, ali nažalost nisu osvojili ni jedan trofej. U prošloj sezoni ponovili su uspjeh iz 1977. godine, osvajanjem trećeg mjesta. Grubom greškom čelnika FS BiH, nisu nastupili u Evropskom kupu.

Nogometne legende Tušnja Fahrudin Avdičević i Dževad Šećerbegović i autor teksta, novinar Miroslav Petrović (u sredini), snimljeno 8. juna 2005. godine

Teniseri su i dalje neprikosnoveni u BiH okvirima. Nažalost, članovi kluba rano odlaze „trbuhom za kruhom“, te nema vrhunskih rezultata u seniorskoj konkurenciji.
Poslije dugog niza godina apsolutne vladavine bazenima u BiH, plivači su malo posustali, mada su i dalje među najsupješnijim u državi. Šahisti su prvi put izborili nastup u Evropskom kupu, kao drugoplasirani u BiH.
Kuglaši su se vratili u Premijer ligu, rukometaši u godini svoje 60-godišnje proslave, biju bitku za povratak u društvo najboljih.
Bokseri su se orijentisali na takmičenja u pojedinačnoj, pretežno omladinskoj konkurenciji, kao i hrvači i karatisti. Tamburaši su se zasitili nagrada i „Zlatnih tambura Pajo Kolarić“ iz Osijeka, pa traže nove puteve afirmacije.

Na kraju, važno je još nešta reći. Dok se većina poslije rata osnovanih sportskih društava sa nacionalnim predznakom ugasila ili su pred gašenjem, porodica RSD Sloboda sve je brojnija. Događa se nešto lijepo: javljaju se novi klubovi koji bi postali članovi sjajne, lijepe, uspješne, tradicijom bogate sportske porodice. Najmlađi član, od prije nekoliko mjeseci je Gimnastički klub.

Naša vrata uvijek su bila i ostat će otvorena, za sve koji žele slijediti slobodarske tradicije, boje i znamenja Sportskog društva Sloboda. Time se samo potvrđuje da se RSD Sloboda, ne samo najstarije sportsko društvo u državi, nego da je i među najuspješnijim. Kao ime, koje je na svaki način proslavilo Tuzlu, postavši simbolom i vrijednošću cijele sredine.

Katalonci su na proslavi „Barcelone“ govorili: „Najteže je prvih stotinu godina“. U Radničkom Sportskom Društvu Sloboda mogu reći: Najtežih 90 godina je prošlo, slijedi još toliko – jednako uspješnijih!

(Autor: Miroslav Petrović, objavljeno u Monografiji “Sportsko društvo SLOBODA 1919 – 2009)