Kadetsku selekciju OKK Sloboda vodi 22-godišnji trener Mirza Berbić. Do 19. godine bavio se košarkom. Zbog povrede koljena morao je prekinuti karijeru. Nakon čega se odlučio za trenerski poziv.

Od svoje 6. godine počeo sam da treniram najljepši sport na svijetu za mene, a to je košarka. Kao 16-godišnjak doživio sam tešku povredu koljena te ubrzo sam operisan u Opatiji kod doktora Borisa Nemeca. Odradio sam oporavak koji mi je bio predviđen te se kroz godinu dana vratio na parket. Do svoje 19. godine igrao sam profesionalno košarku gdje dozivljavam istu povredu, isto koljeno, bol i osjećaj. Ubrzo nakon povrede sam ponovno operisan ali ovaj put kod našeg doktora Hajrudina Kačara. Nakon čega prestajem sa svojim dječačkim snom te se okrećem poslu trenera, govori Berbić na početku razgovora.

Kakvo je bilo upoznavanje sa trenerskim poslom?

Počeo sam polako da se upoznajem sa mogu reći vjerovatno najstresnijim poslom na svijetu. Sa svojim dugogodišnjim prijateljem Marjanović Marijom preuzimamo kadetsku i juniorsku selekciju OKK Sloboda i krećemo u pogon. Prve dvije sezone do svoje 22. godine radio sam kao pomoćnik kolegi Mariju. Vidio sam i naučio dosta stvari koje prije nisam uopšte doživljavao. Kada sam došao prvi put kao trener Slobode tek tada sam vidio da ništa nisam znao o košarci. Tada tek počinje pravo upoznavanje.

Šta za Vas znači biti trener?

Trenerski posao zahtjeva od vas 24 sat dnevno da razmišljate unaprijed. Tjera vas da napredujete jer se radi o velikom broju djece tj. klinaca koji tek dolaze u svijet košarke. Pokušavate da pričate sa njima , da dopirete 1% do njihovih “glava”. Kontrolišete im školu i ponašanja. Progledate kroz prste kod nekolicine sitnica koje ih djele od ulice ili sporta. Naravno ako ih zasluže u četiri linije. Trenerski posao prvenstveno za mene znači ljubav prema košarci. To je nešto posebno, ogromno nadmudrivanje protivnika. Primjeri ponašanja onoga koga trenirate, te ogromna koncentracija da sve ono što radite bude perfektno.

Ima li neko od trenera čiji Vam se rad posebno sviđa?

Kada sam bio mali dječak non stop sam gledao Lakerse i njihovo osvajanje titula. Kako je to sve izgledalo posebno i lagano. Kopirao poteze od pokojnog najboljeg igrača za mene Kobea Bryanta. Međutim kako odrastam i gledam puno košarke, ogroman broj utakmica vidim da ustvari je to djelo čuvenog trenera Phila Jacksona. Ostavio je na mene neizbrisiv trag i od kojeg se trenera obrazujem. Pokušavam da naučim te prenesem na svoje igrače legendarni “napadački trougao”.

Koliko dugo radite u omladinskom pogonu Slobode?

Radio sam dvije sezone kao pomoćnik. Upijao informacije, gledao, slušao, pratio te čitao i učio o svemu. Svaki potez sam proučavao, vježbao i kreirao. Nakon dvije godine(sezona 2019/2020) preuzeo sam kadetsku selekciju OKK Sloboda.

Koliko je zahtjevan rad sa mladim igračima?

Rad sa mladima je puno zahtjevniji nego rad sa već formiranim ličnostima i košarkašima. Mnogo zahtjeva od vas truda i rada i najviše želje da od te djece napravite ljude a tek onda košarkaše. Koliko god to nekom izgledalo jednostavno. Vi kao trener zapravo ste i u drugu ruku odgajatelj svoj toj djeci koja u tim godinama jedino koga sluša ste vi…”Trener”. Koliko puta čujem rečenice poput: “Kako trener kaze tako će biti” , “Ne mogu izlaziti trener ne da” , “Šuti evo ga ide trener”. To govori o tome koliko je trener bitan za razvoj igrača u svakom smislu. Ja volim košarku i uvijek sam je volio i uvijek ću je voljeti. Srcem igram svaku utakmicu. Srcem vodim svaki trening, nažalost sam svu tu djecu zavolio kao da su moja. Znam da me zbog toga postuju i da me zbog toga nikad nece iznevjeriti.

Koliko motivacija znači mladim košarkašima?

Stalna motivacija djeci nije dovoljna. Morate ih ohrabriti da shvate da mogu i koriste svoje sposobnosti i prednosti. Da napadaju ali i da vjeruju saigračima. Ta moja politika u četiri linije se pokazala ispravno koliko god drugi mislili drugačije.

Kako kazne se odražavaju na igrače u omladinskim kategorijama?

Mnoštvo kazni i mojih loših reakcija na djecu je pozitivno djelovalo da se “probude”, te počnu da razmišljaju na terenu. Za mene je košarkaš uvijek bio onaj koji je igrao glavom a ne nogama.

Naziru li se novi talenti iz poznate Slobodine škole?

Takvu djecu OKK Sloboda nije dugo imala u mlađim kategorijama. Generacije koje dolaze su mnogo drugačije nego u vrijeme kada sam ja igrao košarku. Zbog toga nastojim da prenesem znanje. Želim da ih usmjerim da bi sutra ta djeca bila ponos ovog kluba, grada i države.

Krenuli ste stepenicu po stepenicu, vidite li se jednog dana na klupi seniorskog tima Slobode?

Jednog dana možda budem na klupi seniorskog tima. Međutim ali do tada treba još puno znanja, iskustva, padova i uspona. Ipak nekad ne reci nikad.

N. Salaharević